Oduvijek je bilo ljudi koji su ostajali na porodičnom ognjištu probavivši život u sigurnosti poznatog okruženja…ali je bilo i onih nemirnijeg duha, borbenijih, koje je znatiženja i potreba za novim iskustvima pokrenula i odvela od kućnoga praga. Takve su putevi posla, ljubavi ili znanja, vodili u nove sredine. Mnogima je na tim putevima Čelić bio poželjno mjesto za dolazak, ali i ostanak…jer, čaršija je vrvila od ljudi i života. Tako, iz obližnjeg Velina Sela u Čelić dođe i mlad momak, svršenik brčanske medrese, Šaban-ef. Sulejmanović. Rođen 1893.g. u porodici gdje pored tri sestre bijaše jedino muško dijete, pošto mu je jedini brat preselio kao vrlo mlad. Došavši sa namjerom, prvo zaposlenje mu bijaše da bude imam, hatib, muallim Čaršijske džamije u Čeliću, pa ga Čelićani prozvaše mula Šaban.
On zagleda i oženi Čelićanku Fatimu, koja bješe kćer Hasanage Čavalića. Ona sa njim izrodi šestero djece, od kojih je dvoje preselilo kao vrlo malo. Poživješe u kući mula Šabana i mula Šabanovice ostala djeca:
FUAD – koji se oženi konom iz Meraje, Bilalovićkom Refijom i s njom odživje vijek u Tuzli, izrodivši dvoje djece, Fahiru i Seada zv. Bato.
FERID – koji po odrastanju odseli u Beograd gdje je živio;
FIKRETA – koja se kad se zacurčila udade u Puračić i najmlađa kćer
ZARIFA – koja je udajom za Husniju Ibrišimovića postala majka djevojčici Saniji, koju svi Čelićani i danas znaju kao nastavnicu Senu (udatu Mehanović). Kasnije je Zarifa postala majka i Azri, Dervišu i Šidi, ali oni nisu živjeli u Čeliću.
U turbulentnom periodu, pred početak 2. svjetskog rata, u život mula Šabana je takođe ušao nemir. Zbog neslaganja oko politike, sa određenim tadašnjim mjesnim moćnicima, biva premješten na vjersku službu prvo u Kreševo, a potom, tokom 2. svjetskog rata, u Puračić. Po završetku rata se vraća u Čelić, da kao obrazovan čovjek prvo da radi kao matičar, da bi potom radio na Stovarištu duhana, kako se zvao objekat koji je nekada postojao na mjestu gdje je bila zgrada Zadruge (sadašnji parking Elektrodistribucije u centru Čelića). Po odlasku u penziju, svake godine tokom mjeseca ramazana, običavao je dobrovoljno obavljati vjersku službu u Blagaju na Buni ili u džamiji Mahale u Čeliću. Prve znake bolesti počinje osjećati 1963. godine, da bi na ahiret preselio 1970. godine, pred smrt ne mogavši prepoznati ni svoje najbliže. Bilo kako bilo, svojom je vjerskom službom i podukom mektebske djece, te službovanjem u Matičnom uredu, ali i ličnošću, primjerom za taj vakat prominentnog, obrazovanog Bošnjaka, muslimana, ostavio traga u prošlosti ovog kraja i čelićke čaršije. Mezari r. Šabana-ef. Sulejmanovića i njegove r. hanume Fatime, Allah im Džennet podario, nalaze se u našem mjesnom mezarju u Čeliću. (Preuzeto: prof. Minka Kucalović)
