Prisjećanje na Dan korajske golgote (15. juni 1992. godine)

15. juna 1992. godine MZ Koraj je zaprimila ultimatum od tadašnjih vlasti općine Lopare i ujedno najavili da se Koraju i njegovim mještanima priprema najcrnji scenario koji se kroz bogatu historiju Koraja ponavlja već nekoliko puta. Ovog datuma (15. juna 1992. godine) u 15:05 sati napadnut je Koraj iz svih pravaca iz svih raspoloživih oruđa i oružja sa kojim je raspolagala tadašnja JNA odnosno vojne i paravojne formacije koja je naoružavala JNA. Pored činjenice da je tadašnji Krizni štab mjesne zajednice Koraj, zagovarao mirno razrješenje novonastale situacije i prihvatio sve uslove koje su pred njih postavljale tadašnje vlasti općine Lopare, scenario koji je bio primjenjivan u mnogim mjestima širom BiH, izgleda morao se primjeniti i na Koraj, a to je uništiti i popaliti sve sto je bošnjačko, opljačkati i uz prijetnju i upotrebu vojne sile raseliti stanovništvo. Poučeni iskustvom iz ne tako davne historije, najveći broj stanovnika MZ Koraj nije prihvatio scenario tadašnjih vlasti, pa su odmah poslije ultimatuma, uputili se u pravcu Čelića. Svi oni koji nisu uspjeli otići u tom pravcu, doživjeli su golgotu na svoj način. Tih dana u Koraju su vršene doslovno prave hajke na preostalo stanovništvo. Isti su skupljani u grupe i upućivani iznad Koraja na prostor MZ Milino Selo, odnosno mjesto poznatije kao Babajača. Odatle su prevezeni na prostor općine Ugljevik, gdje su po njihovom nahođenju odvajani muškarci, žene i djeca. Veliki dio muškaraca (njih 120 registrovanih) među kojima se nalazio i određeni dio vojno nesposobnih su odvedeni u zloglasni logor Batković, a žene i djeca su sa autobusima upućivani u pravcu Tuzle, Teočaka ili Bijeljine. Uporedo sa ovim aktivnostima tadašnja vlast općine Lopare dozvoljava nezapamćenu pljačku materijalnih dobara koje su mještani Koraja mukotrpno stvarali i nabavljali. Izgleda da je to bila nagrada pojedincima i grupama za dobro odrađen posao. Šteta koja je učinjena procjenjuje se na preko 200 miliona maraka. U vrlo kratkom periodu poslije 15. juna 1992. godine, ubijeno je 59 civila uglavnom starije životne dobi, koji takvi nisu mogli predstavljati nikome nikakvu prijetnju. Za više od 30 civila još nisu pronađeni ostaci tijela. I pored toga što je od tog zločina prošlo 28 godina, niko od aktera, niti od bivše vlasti nije odgovarao za zločine.